U petak 30. listopada uoči Svih Svetih na Varaždinskom groblju u ime Općine Peteranec položeno je cvijeće i zapaljene su svijeće na obnovljeno grobno mjesto hrvatskog pjesnika, Ilirca Tome Blažeka (Peteranec 7. 3. 1807. – Varaždin, 21.2.1846.). Obnova grobnog mjesta napravljena je po mišljenju i naputcima Ministarstva kulture Republike Hrvatske Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Varaždinu i Varaždinskog gradskog groblja, a financijski je troškove obnove podmirila Općina Peteranec i tim činom prezentirala koliko se drži do vlastitog identiteta, baštine i memorije na znamenite Peterančane. Delegaciji se pridružilo i izaslanstvo Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici.

Tomo Blažek završio je njemačku školu u rodnom selu, gimnaziju u Varaždinu te je studirao teologiju u Zagrebu koju je napustio zbog bolesti, a 1837.godine završio je pravo u Zagrebu. Bio je učitelj djece Karla Erdödya, a potom prisjednik Sudbenog stola Varaždinske i Križevačke županije. Prvu pjesmu na hrvatskom jeziku “Domorodac”objavio je 1835. godine u znamenitoj Gajevoj Danici čime se uvrstio u krug poznatih Iliraca – Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, D. Demeter, Antun Nemčić Gostovinski itd. – koji su svojim djelovanjem do sredine 19. stoljeća svojim domoljubnim djelovanjem postavljali temelje za uvođenje hrvatskog jezika kao javnog i službenog u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Pisao je i refleksivne, misaone pjesme s notom ironije.

Umro je od tuberkuloze.

 

Branislav Blažek

 

Rieč domorodca

Dusi koji rod svoj ljube,
Netreba im da se snube
K domoljubnoj zabavi.
Pust’mo dakle plaho žitje,
Na po màrtvo ono bitje
U živučoj naravi.

 

Hajd’mo krepko, al ne bjesno
Niti ljevo niti desno
Već po stazi djedovah.
Slava budi svakog Slava:
Strogo čuvat svoja prava
Proti napasti vragovah.

I po kopnu i po vodi
Nek nas božja milost vodi
Pod zakonah barjaci.
Um nam vazda bio sveća,
Cilj općeni roda sreća,
Svi iliri vojaci.

Kada bjesna družba i gore,
Strele, bura, grom i more
S Ulisom vojevaše
I kad mu već jadra i vesla
Luta voda bješe odnesla,
On neuplašen veljaše:

Nek utone, što ostati
Neće, put nek smàrtju plati,
Moje sàrce nepadne.
Tako duh od straha prosti
Burno more i jakosti
Oblada nenavadne.

 

 

 Tomo Blažek