Radno Vrijeme Općine: Pon - Pet: 7:00 - 15:00
Peteranec, Hrvatska, 20. 7. 1887. – Radenkovići, Srbija, 26. 10. 1914.
Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij slavistike (hrvatski jezik kao glavni, a klasičnu filologiju – latinski i grčki jezik kao drugi predmet).
Pripadao je mladohrvatskom, liberalnopravaškom pokretu, pa je zbog sudjelovanja u đačkom štrajku četvrti semestar studirao u Pragu (1908.).
Godine 1909. dobrovoljno se javlja u vojsku, pričuvni je kadet pješačke pukovnije u Sisku, 1913. godine završava studij klasične filologije i postaje namjesni učitelj II. Realne gimnazije u Zagrebu, a u travnju 1914. godine završava studij hrvatskog jezika.
Bogatu književnu i kritičarsku djelatnost započeo je već za vrijeme studija, kada je pokretač i urednik pravaškog glasila Mlada Hrvatska (1908. – 1909.).
Mobiliziran je u jesen 1914. godine, a poginuo je kao zastavnik na srpskom bojištu u Mačvi kod mjesta Radenkovići u Srbiji 26. listopada iste godine.
Kada je Fran Galović poginuo 26. listopada 1914. godine, njegovo mrtvo tijelo dopremljeno je u Zagreb. Privremeno je sahranjen u obiteljskoj grobnici Antolićevih, pod arkadama na zagrebačkom Mirogoju, gdje je već počivala njegova teta Marija Galović. Na novo grobno mjesto Galovićevi posmrtni ostatci prebačeni su tek 1924. godine.
Čez pola idem čisto sâm,
A trava je vužgana,
I šuma je pospana, –
Ja moram brže biti tam…
Tam, gde se bregi zelene,
Vu mesečine mlačne
I sive i oblačne,
Tam najdem srečo: ništ i se…
Čez pole to i šumo to,
Ja ne znam, je li zidem,
I zato idem, idem,
A pot je dog i dogši bo…
Crni se mrak i strah v šume
Za sakem drevom čaka,
A mene žela jaka
Se dale vleče kraj seče –
Tam gore, gde je niš i se,
Gde sen mi proži roke,
Globoke i visoke,
Od mirni zvezdi čez granje!
1. lipnja 1913., Fran Galović
Najempot, naglo, kak da bi kaj zrušil,
V noči se je odnekod k nam zabušil
I obišel je klet,
Ves raspotan i spet,
Zaletel se je, stal,
Kam dale? Neje znal…
Mi poslušamo… Vre na kraj brega tam
Čez pola ide, a ne zna kod ni kam.
Mir je v kleti,
Temno sveti
Lampica. Mošt nam curi
V čeber. Kočnica skeči.
Prešpan pritišče
Grozdje i stišče.
Moral bi stati,
Mošta zlejati,
A neče mi se, tak sem pospan…
Još samo malo – vre bo zlejan,
Baš nekak lepo tenko curi…
Striček popeva,
Peč se razgreva…
Za čas nazaj nas veter zbudi.
1. VII. 1914., Fran Galović
Gdje mi je domaja? – Vidjele je nisu
Dugo moje oči. Njene drage gore
Snivaju i sada sjetne razgovore
Dubova u mirnom, orlovskome visu.
Gdje mi je domaja? – Moji dragi svi su
Nestali već davno. – U mom srcu gore
Zanosi – i oni možda umrli su? – –
Oko mene svuda more. Pusto more.
Nebo šuti kao davna uspomena
Očinskoga kraja gdje mi sunce sja,
Gdje se bršljan vije oko rodnog praga…
Šuti, noćno nebo! – Zbogom, zemljo draga!
Gubiš se ko lijepa, izginula sjena,
Koju nikad neću ugledati ja!
1.II. 1910., Fran Galović, Hrvatska smotra, 1910.
